Povodom prvog dana jazza:

o zaboravljenom prvom jazz kralju, sjaju, bijedi i jazz sirotinji

Piše: Edin Zubčević

Prvi međunarodni dan jazza je iza nas, a ironično dan kasnije u New Yorku jazz muzičari izlaze na ulice u nadi da će konačno dobiti zdravstveno osiguranje i pravo na mirovinu. Prvi dan jazza koji je na inicijativu Herbieja Hancocka proglasio UNESCO glamurozno je obilježen u New Yorku i Parizu uz nezaobilazno prisustvo ekselencija, dama i gospode (a takvi su oduvijek jazz publika, ali samo za Hancocka). Nešto manje glamurozno, ali vjerovatno spontanije i veselije, dan jazza je obilježen u New Orleansu.

I dok sam jednih uhom slušao govore, čekao sam da čujem bar jedno veliko ime iz istorije jazza, bar jedno ime bez kojega jazz možda ne bi postojao u obliku u kojem postoji danas, u drugo uho sam sâm sebi šaptao sve one tužne priče, a takvih je u istoriji jazza najviše.

U moru mitova i mistifikacija o protagonistima jazza krije se okean tragedija i prerano završenih života. Prije desetak godina u jednom tekstu pod nazivom “Kratka priča o pretpovijesti jazza” ili nekom drugom, napisao sam, između ostalog, da je istorija jazza istorija jazz diskografije. I kao što o jazz herojima znamo ono bitno uglavnom preko njihovih snimaka, tako je i u priči o diskografiji izuzetno dokumentirana istorija prevare.

A prevareni su muzičari koji su često snosili nemalu odgovornost za takvu povijest vlastitih života i ove umjetnosti koja je od Congo Squarea i storivilskih bordela prešla nemali put do globalne umjetničke forme, pa, evo, i sve do UNESCO-a.

Više su jazz orkestara uništili loši autobusi koji se stalno kvare i menadžeri koji potkradaju nego trendovi “najnovije” popularne muzike. Jedna Bessie Smith, famozna blues pjevačica, je npr. dvadestih godina za svoj prvi snimak – singl Downhearted Blues koji je prodan u 780.000 primjeraka zaradila 150 dolara, odn. 300 dolara ako računamo i B stranu sa pjesmom Gulf Coast Blues.

Jazz muzičari su i tada kao i danas preživljavali prvenstveno, a u većini slučajeva i isključivo, zahvaljujući nastupima pred publikom, primajući na ruke od raznoraznih menadžera, nakon svih provizija, svoj dio a taj dio im je bio manje-više sve što su imali od svoje muzike.

Niko danas ne spominje Joea Olivera, poznatog kao “King”, lidera Creol Jazz Banda, čovjeka čija životna priča možda najbolje zrcali svu tragiku jazz muzičara o kojoj Herbie Hancock nije rekao ni riječ u svom slovu povodom prvog jazz dana. Hancock koji je značajan pijanista, autor, bend-lider i još ponešto, ipak je čovjek bez kojega bi istorija jazza mogla preživjeti, ali bez Kralja Joea Olivera sasvim je izvjesno ne bi.

I još je takvih kraljeva koji se ne spominju na glamuroznim jazz događajima. Klarinetist i saksofonist Sydney Bechet, pijanist Jelly Roll Morton i njegov bend Red Hot Peppers, klarinetisti Johnny Dodds i Jimmie Noone, aranžer Fletcher Henderson, Louis Armstrong, ali ne pjevač s trubom iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, već Armstrong iz dvadesetih – lider znamenitih bendova Hot Five i Hot Seven koji su snimali ali nisu nastupali po klubovima.

(Armstrong je snimao danju, a po klubovima svirao noću, jednom je tako umoran od nastupa prethodne noći, na snimanju pjesme Heebie Jeebies zaboravio tekst i improvizirajući na neutralnom slogu onako usput izmislio scat pjevanje što je jedna od referenci i zaštitni znak svakog jazz pjevača i pjevačice od tada pa do danas).

A nije niko blentav da spominje recimo Jimmyja Blantona, čovjeka koji je od kontrabasa kao samo jednog elementa ritam sekcije napravio solo instrument a nije doživio ni 24. rodjendan. Na kraju krajeva, ko još spominje, ne računajući kritičare kojima je to posao, i muzičare, Jacoa Pastoriusa, savremenog bas gitaristu čiji je uticaj toliko velik i još uvijek snažan da se slobodno može reći da devet od deset bas gitarista danas duguje upravo njemu većinu onoga što oni kao basisti jesu, a taj isti Pastorius je skončao od posljedica teškog premlaćivanja a da počinilac za to nikada nije kažnjen.

Tragičnih primjera je mnogo, previše, i oni čine većinu povijesti jazz muzičara. Razmišljao sam o svima njima, i o Bessie Smith sam mislio, i s tugom se sjećao Billie Holiday. Ali od svih tih tragičnih priča možda je priča o Joe “King” Oliveru ipak najpotresnija.

Osim što je sasvim sigurno odsvirao prvi pravi solo ikada snimljen, i osim što je napravio prvu značajnu seriju jazz snimaka u povijesti (Original Dixieland Jazz Band i njihove snimke koje su nastale pet godina ranije i sve druge snimke prije Oliverovih osim u istorijskom smislu nemaju umjetnički značaj kada je o bitnom u jazzu riječ), i što je vjerovatno prvi koristio plunger i tako otvorio čitav novi svijet zvučnih boja i efekata, završio je radeći kao vratar i istresajući pepeljare u bilijar sali od devet ujutro do ponoći.

Umro je sa ušteđevinom od dolar i šezdeset centi ne skupivši dovoljno da kupi kartu za New York, grad u kojem su jazz muzičari živjeli i radili svirajući njegovu muziku ili barem solirajući u suštini isto kao i on u svom besmrtnom solu u kompoziciji Dippermouth Blues. Ništa od svega ovoga nisam osjetio u danu jazza, ništa od onoga što je zaista važno.

A najvažnije je da je jazz – izraz slobode, ne samo što je muzičar slobodan u toj mjeri da može zvučati kako god hoće sve dok njegova priča ima smisla, i ne samo zato što je biti muzičar bilo jedno od prvih časnih (mada to iz više razloga nije prava riječ) zanimanja američkog crnca nakon što je prestao biti rob, već između ostalog i zato što je ta muzika, kao i sloboda sama, sposobna da preživi kada to od nje niko ne očekuje.

Pozdravljam odluku UNESCO-a i međunarodni dan jazza u nadi da će u godinama koje dolaze to biti više dan onoga što je u jazzu zaista bitno a ne još jedan dan ove ili one politike. I na kraju i jedna lokalna ironija – u Sarajevu, u Pivnici koja se jednom sedmično, ponedjeljkom, pretvara u jazz klub, nakon nekoliko godina prvi put nema svirke i nema Sarajevo Jazz Guerille koja posljednja stoji na braniku klupskog jazza u Bosni i Hercegovini, ne samo kao najbolji već i kao jedini bend sa stalnim i kontinuiranim angažmanom i najdužim stažem u tom smislu – na prvi dan jazza bez jazza iako je ponedjeljak.

S obzirom da su Sarajlije otišle na prvomajske praznike ne čekajući ni ponedjeljak ni utorak, odlučilo se da upravo na dan jazza ne bude jazza, čak ni simbolike radi. A možda je tako i “logično”, kada se praznik rada slavi neradom, zašto za dan jazza mora biti jazz svirke? U Bosni logika onakva kakvu je poznavao Aristotel ionako odavno ne živi.

Ipak, razmišljam da bi neko možda baš na taj dan, u taj ponedjeljkom-jazz-klub svratio samo radi muzike, neko ko bi slušao to što izvrsni lokalni momci sviraju i pjevaju, i možda ne bi bilo kao u kokošinjcu za vrijeme svirke, gdje skoro svi pričaju a skoro niko ne sluša muziku, ili bi bar bilo više onih koji slušaju a manje onih koji pričaju dok muzičari sviraju, jer je dan jazza. Jazuk.

* fotografija – The Joe “King” Oliver Orchestra

U petak četiri koncerta

10. novembra 2023.

Drugi dan – tri trija!

9. novembra 2023.

Večeras počinjemo!

8. novembra 2023.