JFS: Dvadeset je godina Jazz Festa i dvadeset je godina od tvog prvog nastupa na Jazz Festu 1997. godine sa Boilers Quartetom, u to vrijeme jednim od najuzbudljivijih jazz sastava u regiji. Boilersi su svirali još jednom na festivalu 2000. godine. Gdje su Boilersi danas?
MD: Nevjerojatan je bio osjećaj u to vrijeme posjetiti Sarajevo. Velika doza optimizma, upoznavanje sa Edom (Edin Zubčević, op.ur.) i kolegama sa sarajevske scene. I danas njegujemo ta prijateljstva, a godinama nakon prvog nastupa u Sarajevu posjećivali smo grad te nastupali na sada već legendarnom sarajevskom Jazz Festu, onda u klubu Jež kod Adema (Adem Jež, op.ur.) itd.
Boilersi su danas, nažalost, puno manje aktivni ali su neizbrisiv dio moje mladosti, mog početka, sve do zajedničkih koncerata sa Bennyjem Golsonom i Kennyjem Burrellom. Neraskidivo prijateljstvo članova benda traje i danas i osjeti se tokom svirke, na sceni kao ljubav, žar i entuzijazam.
JFS: Osim sa Boilersima, nastupao si i u specijalnom projektu 7. Jazz Festa 2003. godine kao član benda Massima Savića koji je izvodio repertoar Johnnyja Hartmana, u to vrijeme je Massimo bio “povratnik” na scenu. Sarađivao si sa brojnim imenima na hrvatskoj i regionalnoj sceni. Na kojim projektima i sa kojim muzičarima trenutno sarađuješ?
MD: Massimovom povratku nakon dužeg vremena zasigurno su pomogli i Arsenov koncert u Opatiji 2003. godine kao i gostovanja na nastupima sa mojim triom. Nastupali smo prilično aktivno desetak godina u regiji.
Posljednje sezone po pitanju nazovimo to komercijalnijih suradnji obilježili su nastupi sa Zoranom Predinom, Gibonnijem te naravno sa Gabi koja je neuništiva. Proveo sam i 10 godina kao pijanist mog pokojnog oca. Rambo i ja stalno govorimo da bismo trebalo nešto napraviti.
Nedavno sam malo zasvirao i sa predivnim Miroslavom Tadićem. Sa Tamarom (Obrovac, op.ur.) sam i dalje u kvartetu i to je uvijek praznik glazbe. Kroz par mjeseci izlazi mi novi album u Americi sa Chrisom Cheekom i Johannesom Weidenmuellerom, a do idućeg ljeta očekujem i objavljivanje albuma, nedavno snimljenog u New Yorku sa Juretom Puklom, Mattom Brewerom i Jonathanom Blakeom.
JFS: Na 20. Jazz Fest dolaziš sa solo projektom Matija svira Arsena, album je doživio vanserijski uspjeh, svirao si brojne koncerte. Kakva su iskustva godinu nakon objavljivanja albuma?
MD: Potpuno neočekivan veliki uspjeh albuma omogućio mi je dugo očekivan veliki broj solističkih nastupa na kojima do izražaja dolazi jedan dio mene koji je, po mnogima, i moja najjača strana. U poziciji sam stvoriti nešto što u kolektivu ipak ne mogu. Dokaz same glazbene snage albuma je i sve veći broj poziva da ovaj materijal predstavim u različitim zemljama, od Argentine, Švicarske, Danske, postoji mogućnost i za Kinu.
Arsenova glazba je nešto što organizatori u svijetu žele čuti od mene, nevezano za sve moje druge projekte. A ima ih mnogo. Od Bacha, mojih originala, improvizacijskih koncerata itd.
JFS: Da li je nakon Arsena teže ili lakše svirati Arsena? Osim što si mu sin, bio si i njegov dugogodišnji saradnik, a Arsen je, u najmanju ruku, bio iznimno zahtjevan “kolega”. Kako je bez Arsena svirati Arsena?
MD: Stari je bio apsolutno najzahtjevniji lik kojeg znam i svatko tko prođe tu školu lako može dalje u koštac sa svim i svačim. Činjenica je da je svojom glazbom omogućio moje recentno izdanje. Hvalospjeve koje dobijam za ovaj album, nisam niti u približnoj mjeri doživio za neki drugi projekat. Njegovom glazbom napravio sam, na neki način, i povratak na hrvatsku i regionalni scenu, u smislu da ovi koncerti koje radim isključivo sam, imaju drugačiji efekt i bolji odziv publike od svega što sam zadnjih 7-8 godina na ovim prostorima svirao.
JFS: Jedan si od najtraženijih studijskih pijanista u Hrvatskoj, bez obzira o kojem je žanru riječ. Koliko ti tvoj jazz background pomaže ili odmaže u pop kontekstu i kako pop i jazz svijet jedan na drugog utiču?
MD: Svi mi, voljeli Mozarta, Bacha, Coltranea, Milesa ili Pendereckog, pretežno volimo i Stingov album Bring on the Night i Kirklandovu (Kenny Kirkland, op.ur.) svirku kao i majstorije Brandforda (Marsalisa, op.ur.) i ostalih. Uostalom tako sam i odgajan. Na mene nikad nije vršen žanrovski pritisak. Osobno, uvijek radije slušam Sade Adu nego neki pretenciozan jazz.
JFS: Koncert na Jazz Festu će biti održan 3. novembra u auli spektakularne Vijećnice. Kakve su tvoje veze sa Sarajevom, osim već spomenute veze sa Jazz Festom.
MD: Imam puno prijatelja u Sarajevu. I moji roditelji su oduvijek imali puno prijatelja u Sarajevu, cijeli život. Istina je da sam ranije dolazio češće ali normalno je da danas to nije tako s obzirom da smo, nažalost, svi žrtve silnih problema na koje nailazimo kada su u pitanju šund, komercijalne televizije, situacija u obrazovnom sistemu koji mladost više ne usmjeravaju prema istinskim vrijednostima. Svugdje na području bivše države stanje je takvo. Vrlo loše. Upravo zato je Sarajevo sa svojim jazz i ostalim festivalima čudo koje očito uspijeva pobijediti sve nedaće, od duhovnih do materijalnih.
JFS: Kakva je aktuelna muzička scenu u Hrvatskoj? Da li si zadovoljan svojom trenutnom pozicijom na sceni?
MD: Scena sigurno postoji i mladih, naravno, ima. No, kako sam rekao, njihova nemogućnost da se nametnu razlog je zašto ne možemo niti imati pravu sliku o onome što se zapravo događa, usljed zatrpanosti etera većinom stvari koje nisu kvalitetne. Moj rejting u Hrvatskoj je trenutno jako dobar. Razmišljam naravno što ću dalje ali moguće je i da nastavim do daljnjeg samo sa druženjima sa Zoranom, Gabi, Tamarom.
JFS: Profesionalni muzičar je izazovno zanimanje za nekoga ko ima porodicu zbog stalnih putovanja i odsustvovanja. Kako usklađuješ te dvije osnovne uloge u svom životu – uspješnog muzičara i dobrog oca?
MD: Obitelj je ono što danas diktira moje vrijeme i profesionalne odluke. Eto u 43. godini sam i sretan sam da ne moram po svaku cijenu svirati baš svaku muziku koja mi se ponudi kao profesionalnom muzičaru. Puno vremena provodim sa porodicom, sa Gabi, Marinom i Lu.
photo: Robert Gojević