Švedski saksofonista Mats Gustafsson prvi put na Jazz Festu nastupa 3. novembra u Domu policije gdje će održati solo koncert. O svom radu i muzici, govori ekskluzivno za Jazz Fest.
Otvarate nove svjetove zvuka kroz vaš uzbudljivi i inovativni pristup muzici. Kako ste razvili vašu osobenu tehniku i stil?
U pitanju je mnogo rada, naravno. Potrebno je uložiti mnogo vremena u ono što radite, naročito u početku. To se mora učiniti! I ne može se izbjeći! Ljepota je u tome da većina stvari koje razvijate tokom godina izvire iz vaših grešaka. Ta mi je činjenica vrlo privlačna. Kontrolisati vlastite greške i razviti ih metodički i intiuitivno!
Čini se da su zvuk i zvučnost veoma važni u vašemu radu. Kako biste opisali vaš intimni odnos prema zvuku?
Nužno je pronaći svoj vlastiti zvuk. Tako da biste mogli izraziti ono što vi jeste zajedno sa vašom muzikom, vašim zvukom. Lični zvuk, individualni zvuk je uistinu ključ svake umjetničke ekspresije.
Autor ste muzičke pozadine raznih performansa, plesnih predstava, vizuelnu umjetnosti, teatra itd. Kako pristupate ovakvim projektima – improvizacijom ili kompozicijom?
To zaista ovisi o vrsti saradnje, o sadržaju i prirodi svakog specifičnog projekta. Zavisi kakva energija, kakva forma je potrebna za umjetničke izraze da bi interakcija u konačnici uspjela. Svako neophodno sredstvo bi trebalo biti moguće iskoristiti. U bilo koje vrijeme. Možete se izolovati ako se odlučite ograničiti na samo jedan metod. Bilo kakva sredstva mogu i trebaju biti primjenjiva. To je veoma važno. Nastojim raditi na taj način. Koristeći elemente i iz svega što sam naučio i što me inspirira. Stroga kompozicija, slobodna improvizacija ili bilo šta između toga. Tako funkcionira i sam život. I muzika.
Lista vaših saradnika je dugačka i raznolika, od Sonic Youtha do Mishe Mengelberga. Koje su to saradnje bile naročito važne i izazovne za vas?
Nemoguće je izdvojiti neke određene saradnje. Svaka saradnja koju sam imao je utjecala na mene. Sva ta različita djela su me načinila onakvim kakav danas jesam. Veoma je važno naći miks između dugogodišnjih kolaboracija, grupa i novih susreta, novih saradnji. To mora biti mješavina. U kontinuiranoj sam potrazi za novim prilikama za rad, za razvijanjem moje muzike i interakcija. Ali generalno govoreći – svako ili bilo šta što me pokrene i nadahne za mene je radno zadovoljstvo.
Nastupate solo i sa ansamblima. Možete li usporediti ova iskustva?
Naravno da postoje neke osnovne razlike, ali takođe i sličnosti. Međutim, najizrazitija razlika je ona da kada svirate solo, nemate nikoga za interakciju na sceni. I sve što se dešava u prostoriji – kretnje, šumovi, zvuci ventilacije, električno zujanje, buka publike, vanjske aktivnosti, i ponajviše specifična akustika prostora u kojem svirate – utječu na solo svirku mnogo više nego kada svirate u grupi. Morate se otvoriti na potpuno drugačiji način. I ostati otvoreni. Ja nikad ne planiram solo koncert. Pustim da solo koncert odsvira mene. To je veliki izazov – i volim to raditi – ali nikada ne bih volio biti bez interakcije koja se događa u ansamblu muzičara.
Dobili ste nekoliko prestižnih nagrada za vaš rad. Koja vam je najvrjednija?
Kliše je, ali pažnja koju dobivam od publike je ono što me tjera da nastavim. Ne nagrade. Naravno, ako nagrada znači da mi neko da nešto novca… Mogu kupiti nove instrumente ili otići na neka važna istraživačka putovanja – onda to zaista nešto znači. Ali ne pravim muziku za slavu! Ipak je to malo važnije za mene.
Svirate nekoliko vrsta saksofona – koji preferirate?
Ovisi o situaciji i danu… raspoloženju… to se stalno mijenja. Počeo sam sa tenor saksofonom. Ali u posljednje vrijeme sviram uglavnom bariton saksofon. I ne mogu se zasititi sopran saksofona… I volim bas saksofon iznad svega… I vježbam stalno na alt saksofonu… Tako, vidite, volim ih sve! I, u osnovi, trebam ih sve.
Izdigli ste koncept slobodne improvizacije na jedan potpuno novi nivo. U nekoliko riječi, šta je za vas slobodna improvizacija?
Dijeljenje. Otpor. Život. ”Muzika je kao življenje, samo bolje” (Derek Bailey)