Američko-britansko-francusko-njemački ansambl kojeg čine Chris Speed, Phil Donkin, Bojan Zulfikarpašić i Dejan Terzić nastupit će na ovogodišnjem Jazz Festu Sarajevo, u nedjelju 5. novembra u Domu policije, a dva dana kasnije u Banjaluci u Narodnom pozorištu Republike Srpske.
Terzić je rođeni Banjalučanin i jedan od najuspješnijih jazz muzičara rođenih u Bosni i Hercegovini a banjalučki koncert koji organizira Jazz Fest bit će njegov prvi nastup u rodnom gradu. Ovo će biti i prvi put da Jazz Fest Sarajevo jedan od svojih programa organizira u Banjaluci.
Ekskluzivni razgovor tim povodom obavili smo sa Dejanom Terzićem.
JFS: Danas ste istinski umjetnik svoga instrumenta, koji su bili važni utjecaji na vaš razvoj perkusioniste i muzičara?
DT: Neki od najvažnijih utjecaja nisu uvijek bili bubnjari, kako bi se moglo pretpostaviti. Dok sam odrastao, volio sam i svirao dosta rock muzike, kao tinejdžer. Jazz mi se u početku nije činio toliko interesantnim. Ali onda sam čuo nevjerovatni klavirski solo Kennyja Kirklanda na Stingovoj pjesmi Bring on the night (LP, live verzija), i to je uistinu promijenilo moj svijet. Potom sam počeo dublje zalaziti u njegovu muziku, i konačno otkrio muzičare kao što su Jeff Tain Watts, Bill Stewart te kasnije i mladi Brian Blade, koji su u to vrijeme snažno utjecali na mene. Takođe, imao sam sreću da sam početkom devedesetih upoznao Attillu Zollera (mađarskog gitaristu koji se šezdesetih godina prošloga stoljeća preselio u New York). Učestvovao sam u njegovom ljetnom kampu u Vermontu, i zajedno smo svirali svaku večer, i pretpostavljam da su najvažnije stvari koje sam naučio tada i tamo. Svi su ovi muzičari bili iznimno važni za moje početke kao bubnjara. Kasnije sam se zainteresirao za kompoziciju, ali nikad nisam u tom domenu imao pravog učitelja, iako sam postajao sve sigurniji u činjenicu da je veoma važno pisati vlastitu muziku, razvijati svoje lične ideje… Mislim da je jedan od prvih ljudi koji mi je to rekao bio Jim Black.
JFS: Svirali ste sa brojnim znamenitim jazz umjetnicima. Koje su od tih saradnji bile najveći izazov u vašoj karijeri?
DT: Mislim da je to bila saradnja sa Joe Lovanom – koji je veoma važna figura u jazz svijetu – bio je to uistinu izazov za mene. Izazov, kao bubnjaru, bio je u tome da ne usporavam u tempu, jer je Lovanovo fraziranje tako opušteno. Mnogo sam svirao i radio kao sideman, tako da sam imao sreću raditi i snimati sa mnogim ljudima, što je uvijek predstavljalo izazov. Ali čini mi se da su najizazovnije situacije za mene bile u pisanju kompozicija za moje bendove! Može zvučati smiješno, ali kada svirate – čak i sa “važnim” jazz umjetnicima – to je uvijek koncert koji završi nakon 70 minuta. I na kraju uvijek svirate tuđu muziku, nikada svoju. Mislim da sam shvatio, nakon što sam to godinama radio, da mi je potrebno nešto drugo, i pretpostavljam da sam želio napraviti nešto što traje duže od 70 minuta, tako da sam počeo pisati za svoje bendove.
JFS: Kao bandleader objavili ste nekoliko odličnih ploča, dvije za sarajevski Gramofon, sa ansamblom Underground. Osim vaših korijena, šta vam se čini zanimljivim u tradiciji Balkana?
DT: Za mene su naijnteresantniji aspekti balkanskih tradicija osobeni zvukovi i ritmovi. To možete pronaći samo u toj regiji i njenoj muzičkoj tradiciji. Meni kao bubnjaru ti su ritmovi postali važan dio muzičkog života. Kako sam odrastao u Njemačkoj, ti balkanski korijeni nisu bili nešto što sam svakodnevno mogao iskusiti. To uopće nije bilo dijelom mog muzičkog života, dok ga ja nisam napravio takvim. Ali to se dogodilo mnogo kasnije, u procesu – kako sam počeo učiti i razumijevati svoje naslijeđe, morao sam prostudirati i tu muziku, kulturu i ritmove. To je bila čitava ideja benda Underground, koji sam formirao 2002. godine, što je kasnije postalo nešto kao ”folklorni imaginarium”.
JFS: Dobitnih ste mnogih važnih nagrada kao najbolji instrumentalist. Koja vam je najdraža?
DT: Mislim da je to nagrada grada Minhena, zato što je donijela mnogo novca… Sa nagradama je veoma jednostavno – one koje su najviše plaćene, jasno su i najbolje. Trebam dodati i ECHO Jazz – iako je ta bila najmanje plaćena… Iskreno, uistinu ne marim za nagrade. Lijepo ih je dobiti, naravno, ali mislim da je to gubljenje vremena, za sve koji su u to uključeni, osim ako se radi o nečemu zaista značajnom. Ovo je umjetnost, a ne sportske igre i samo zato što je izdavačka industrija odlučila dodijeliti neke nagrade… Mislim da John Coltrane nije nikada primio nagradu.
JFS: Kao savremeni kompozitor, gdje nalazite inspiraciju i kako pristupate kompoziciji?
DT: Pa, inspiraciju nalazite bilo gdje, sve dok se krećete i apsorbirate stvari otvorena uma. To može biti knjiga, ili nečija druga muzika, drugi kompozitori, naravno, ponekad i moji studenti. U slučaju Axioma, inspiracija se desila godinama prije nego smo počeli raditi, konkretno na koncertu Štokholmske filharmonije koja je izvodila muziku Stevea Reicha. I on je bio tamo, Q&A diskusiji i to mi je bilo veoma inspirativno. Njegovu sam muziku prilično poznavao, ali to što sam je čuo uživo, i upoznao ga kasnije bilo je prilično dojmljivo, u nedostatku boljeg izraza. I onda sam se zapitao da li bih mogao iskoristiti neke od ovih minimalističkih ideja, i kombinirati ih sa idejom improvizacije, i desio se Axiom. Mi u osnovi sviramo te minimalističke repetitivne obrasce, ponekad u različitim metrima – jedan od razloga što se bend zove Axiom – ali i dalje improviziramo s time u našem vlastitom stilu. Dobra stvar u muzici je ta da je nužno ne čujete kada proizlazi iz neke vrste teoretskog aspekta – to je i dalje muzika, i improvizacija je čini živom.
JFS: Da li vaš “bubnjarski” background utječe na proces komponiranja i konačni rezultat?
DT: Kao bubnjar, prirodno je da se volim igrati ritmovima, da. I volim da pomjeram te ritmove, između instrumenata. Ali takođe bih trebao reći da je to samo kompozicija u jazz kontekstu. Nisu to ispisane partiture od 70 minuta muzike. To je samo shema za putovanje u svijet improvizacije, a improvizacija nažalost umire u ovo vrijeme, ali ne i u mom bendu. I dalje mislim da je improviziranje preko melodije ili akordskih izmjena, jedan od najvažnijih izuma početka dvadesetog stoljeća. I nužno je da se konstantno mijenja svake večeri, nikada dva puta isto.
JFS: Predajete na univerzitetu u Bernu. Šta je najvažnije za mladog muzičara da zna, osim da bude u stanju da dobro svira?
DT: Biti dobar svirač ne znači biti i dobar umjetnik. Gotovo da uopće ne postoje ”loši” svirači. Nivo muziciranja u svim školama je veoma visok. Ali ipak, mislim da je ideja ta koja je važna, jedna važna stvar za muzičara je da nauči kako da postane svoj, da dostigne upečatljiv glas na svom instrumentu, i da ima poruku koju želi da prenese – kroz muziku. To je veoma važan aspekt. I čim se to dogodi, shvatite da ova ideja postane nužnost, postaje potreba, mora biti izvedena. Onda trebate izaći i predstaviti svoju ideju svijetu. I, usput, tako muzičari, sasvim prirodno, postaju bandleaderi: čim osjetite tu želju, morate djelovati u skladu s njom, i izaći i izvesti je. Uvijek je potrebno da je na prvom mjestu muzička ideja, ne obrnuto.
Photo: Rainer Ortag