Nataša Mirković: Radujem se dolasku kući!

Sarajka rođena u Zenici sa stalnom adresom u Beču. Pjevačica koja je skrenula pažnju na svoj čarobni vokal 1994. godine kao članica ansambla Sandy Lopičić Orkestra. Već godinama istražuje i bavi se tradicionalnom muzikom Balkana i Austrije, a svoj aktuelni album snimljen sa vrhunskim francuskim i američkim umjetnicima Michelom Godardom i Jarrodom Cagwinom predstavit će na XX1. Jazz Festu u Domu policije.

Nataša Mirković na XX1. Jazz Fest dovodi svoj En El Amor trio i sefardsku tradicionalnu muziku, u izvedbi izvrsnih umjetnika. U intervjuu za Jazz Fest, govori o svojoj muzici. Ovo je jedan od koncerata ovogodišnjeg Jazz Festa koji ne smijete propustiti.

Nije rijedak slučaj da tradicija prvo napusti svoje rodno mjesto, da bi mu se ponovno vratila. Kako ste se odlučili i kojim projektom započeti svoje hodočašće kroz muziku Balkana?
Svi mi koji smo “vani” nosimo neku duboku nostalgiju u sebi. Meni su se neke stvari podrazumijevale dok sam živjela u Sarajevu, nisam imala ni osjećaj ni potrebu da radim išta više osim da slušam izvanredne narodne muzičare, i da pjevušim. U to doba, nekih kasnih osamdesetih, strastveno sam pjevala polifonu muziku u KUD-u Seljo i bila potpuno fokusirana na horsko pjevanje. Ono što mi je otvorilo uši na neki način, bila su predavanja prof. Ankice Petrović i Vinka Krajtmajera na Muzičkoj akademiji. Od tada pa sve do danas, nisam prestala tragati i slušati. Mislim da su narodni muzičari definitivno najveći sportisti u muzičkim stilovima.

To vaše putovanje počelo je 2004. godine?
Bio je to solo projekat koji sam radila u saradnji sa Dramagraz. Teatarska postavka 17 tužbalica iz Albanije, Crne Gore, Bosne, Srbije… u režiji Ernsta M. Bindera iz Graza. Trajalo je nekih godinu i pol prikupljanja i sortiranja materijala, vježbanje, rad sa mentorima… Sve do tada, moje folklorno pjevanje, bilo je manje-više oprobavanje a taj program je bio veliki korak za mene, gdje sam, ne samo mnogo naučila, već i postala vječno zaljubljena u našu narodnu muzičku tradiciju. Kad kažem našu, mislim na čitav prostor Balkana. Fali mi najmanje jedno 12 života da istražim i savladam svaku od tih tradicija, međutim usudim se i nešto naglas ponijeti sa sobom na scenu.

En El Amor se dotiče sefardske muzičke tradicije Bosne i Hercegovine?
Ja sam u mlađim danima radije birala Deep Purple i Billa Evansa, ali je ta naša tradicija jednostavno ostala u uhu i “pobijedila”. Danas su meni te pjesme i stihovi draži nego ikad. A možda su i godine u pitanju. Možda i nostalgija. Što je čovjek stariji, više se okreće tradiciji i prepoznaje je i spoznaje drugačije. Sefardska muzika je u meni uvijek budila jaku melanholiju i radost. Isto je i sa sevdalinkom.

Koji god repertoar izvodite, vaš pristup je uvijek svjež i originalan. Na koji način prilazite repertoaru i birate saradnike?
Mislim da uvijek jedni druge inspirišemo, ali ne mogu to potpuno objasniti. Repertoar biram dugo, baš dugo, čak i nekoliko godina. Nekad me kolege inspirišu, a nekad imaju potpuno suprotan efekat. Dugo tražim sopstveni izraz, ali kad se desi taj momenat, kad mi “moja hemija”, moj osjećaj kaže “to je 100% to”, tek tad znam. Nije samo dovoljno biti dobar muzičar, moramo međusobno biti na istoj talasnoj dužini, osjećati fraze, izraz, itd, itd… Zato rijetko radim u većem sastavu. Za mene je duo ili trio već mnogo.

Da li i kako na vašu reinterpretaciju tradicije utječe vaše formalno, klasično muzičko obrazovanje?
Klasično obrazovanje je u svakom slučaju uticalo i utiče na mnogo toga što radim. Još od djetinjstva sam prošla kroz mnogo muzičkih stilova, nekad sasvim slučajno, a nešto je bila i namjera. Od rock i punk muzike, polifonog pjevanja pa nešto i jazza, stigoh do folklora i tek onda do klasične muzike. Sve vrijeme studija u Grazu sam radila i kao studijski pjevač, to je dijelom finansiralo i moje studije. Rekla bih da je sve to što sam radila prije klasike, jako utjecalo na moje klasične interpretacije, nebitno da li je u pitanju Mozartova Čarobna frula ili Vivaldijeva barokna opera. A klasika je opet utjecala na sve što sam radila poslije tog mog “opernog doba”. Od 2004. godine kad sam počela “solo” karijeru, odvojila sam se od strogog klasičnog repertoara i krenula intenzivnije da istražujem folklor, za koji ranije nisam imala vremena, a koji jako volim.

Šta publika Jazz Festa može očekivati?
Jako se radujem koncertu 4. novembra u Sarajevu. Prvo zato što nastupam na svom terenu, kod kuće, a drugo što je to jedan od najboljih jazz festivala u Evropi i šire! Radujem se svemu. Radujem se publici, radujem se muzici, radujem se susretu prosto. Tako da publika može očekivati jednu presretnu Natašu koja će svim srcem pjevati taj dan i koja dolazi u pratnji dvojice muzičkih mađioničara koji se također raduju nastupu.

U petak četiri koncerta

November 10, 2023

Drugi dan – tri trija!

November 9, 2023

Večeras počinjemo!

November 8, 2023