JFS: Prvi put si nastupio na Jazz Festu prije 15 godina kada si sa Vlatkom Stefanovskim održao dva rasprodana koncerta. Od tada si predstavio na Jazz Festu mnoge svoje projekte koji imaju veze sa tradicionalnom muzikom Balkana. Stalno se vraćaš tom repertoaru. U čemu je njegova privlačnost?
Miroslav Tadić: Muzika Balkana je beskrajna, raznolika, inspirativna riznica sa ogromnin emotivnim rasponom. Kada sam kao devetnaestogodišnjak otišao na studije muzike u Ameriku, ona mi je dala identitet u tom dalekom i stranom svijetu i od tada je neizbježan dio većine onoga što radim.
JFS: Kako je došlo do saradnje sa Merimom Ključo?
Miroslav Tadić: Merimu i mene je povezao Rade Šerbedžija kada nas je (odvojeno) pozvao da budemo gosti na njegovom koncertu u Ljubljani decembra 2005. godine. Tada je počelo naše blisko prijateljsvo koje je i osnova naše muzičke saradnje koja je počela mnogo kasnije i sasvim spontano.
JFS: Posljednji put smo te slušali na Jazz Festu sa Teofilovićima. Dva glasa i gitara, ovaj put gitara i harmonika. Ima li, za publiku, osim repetora, još nekih sličnosti između ovih koncerata?
Miroslav Tadić: Kroz te projekte, kao i mnoge druge, provlači se jedna nit koja mi je veoma važna a to je: prikazati neke tradicionalne i ponekad veoma popularne teme ili kompozicije na poseban način, u nekom novom, drugačijem svjetlu koje otkriva neku njihovu dimenziju koja se do tada nije čula. Za mene je sve što radim povezano na energetskom nivou, potpuno nevezano za porijeklo repertoara.
JFS: Osim tradicionalnog repertoara, Aritmia ima i neke od klasičnih kompozicija poput Satieja. Šta je poveznica klasičnog i tradicionalnog repertoara na albumu?
Miroslav Tadić: Ne pravimo razliku između muzičkog materijala na toj osnovi jer te su granice veoma nejasne. Uzmite, naprimjer, muziku Bartoka ili Stravinskog gdje je tradicionalni materijal potpuno isprepletan sa njihovim originalnim idejama.
JFS: Predavač si na CalArtsu, California Institute of the Arts, jednoj od svjetski najcjenjenijih muzičkih akademija. Da li pedagoški rad ima neke prednosti za profesionalnog muzičara?
Miroslav Tadić: Prednosti su višestruke. Radim sa studentima visokog umijeća i kreativnosti koji zahtijevaju puno pažnje i sasvim individualan pristup tako da taj posao nikad ne radim rutinski. U radu sa njima, stalno preispitujem i tehničku i kreativnu stranu muzike i na taj način se obnavljam dok njima otkrivam neke nove pristupe muzici i tehnici instrumenta. Sa praktične strane, pedagoški rad mi omogućava osnovnu egzistenciju a to znači da kao muzičar ne moram ulaziti ni u kakve kompromise.
JFS: Manje je poznato da si graditelj gitara. Ko svira tvoje instrumente?
Miroslav Tadić: Gradnja gitara je moj hobi koji mi je postao neka vrsta meditacije i izuzetno mi prija. Ne bih se poredio sa profesionalnim graditeljima. Gitare koje sam do sada napravio su uglavnom u rukama mojih bivših ili sadašnjih studenata i nekoliko dragih i cijenjenih kolega.
JFS: Šta je odlika gitara koje sam praviš?
Miroslav Tadić: Svaka je drugačija, volim da eksperimentišem i da nalazim neobična rješenja. Teško ih je opisati, možete neke od njih vidjeti ovdje.
JFS: Prije 10 godina si svirao na 10 jubileju Jazz Festa sa projektom The Grande Mothers Re:invented. Kako danas posmatraš Zappino naslijeđe?
Miroslav Tadić: Kao i tada, i danas smatram da je bio zaista izuzetan muzičar u svakom pogledu, beskompromisan, eklektičan i sa posebno dobrim njuhom za vrhunske svirače.
JFS: Kako komentarišeš činjenicu da je Lady Gaga kupila kuću Franka Zappe.
Miroslav Tadić: Mislim da bi njemu ta činjenica bila veoma zabavna.
JFS: Na čemu trenutno radiš?
Miroslav Tadić: Upravo završavam solo album na kome će biti samo uspavanke za djecu i odrasle. Očekujem da ce izaći početkom 2017. za Croatia Records. Spremam se da zapišem i izdam neke od mojih kompozicija za solo gitaru jer ima mladih i talentovanih gitarista koji žele da ih sviraju. Počinjem rad na gradnji svoje tridesetdruge gitare. I gledam da održim dobro zdravlje.
Foto by Vanja Ćerimagić (18. Jazz Fest Sarajevo 2014)