Album je rezultat saradnje muzičara osobenih stilova. Flecka kritičari često nazivaju najznačajnijim bendžo muzičarem današnjice zbog njegovih izuzetnih albuma, saradnji i nastupa, dok trio pijaniste Robertsa smatraju virtuoznim ansamblom čiji stil odlikuju jaki ritmički, melodijski i dinamički kontrasti.

Do saradnje je došlo nakon zajedničkog jam sessiona na Savannah Music Festivalu. Fleck, inače dugogodišnji Marcusov poštovatelj, iskoristio je priliku i dogovorio zajednički nastup na narednom izdanju festival.

“Sastavili smo zanimljiv set i svirali pred punom salom radoznale publike”, pojašnjava Fleck koji je do sada osvojio 14 nagrada Grammy te 30 nominacija za ovu prestižnu nagradu, a u dosadašnjoj historiji Grammyja drži rekord kao umjetnik koji je nominiran za najviše različitih kategorija ove nagrade.

“Nastup je bio iskreno očaravajući. Desilo se prirodno razumijevanje između Marcusa i mene i to od prve note, a Jason Marsalis (bubnjevi) i Rodney Jordan (kontrabas) su bili jednostavno nevjerovatni. Oduvijek sam volio njihovu koncepciju trija, i bio sam uzbuđen kad sam uspio pronaći način da budem dio njihovog ansambla”, kaže Fleck.

“Bilo je vrlo zabavno raditi sa Bélom na ovom projektu. Njegova imaginacija je beskrajna, uz to je poput našeg trija, spreman uraditi šta god je potrebno kako bi napravio sjajan album. Na izdanju su naša dva stila kombinirana na način u kojem će, po mom mišljenju, slušaoci uživati”, komentirao je Roberts.

Lista pjesama:

1. Some Roads Lead Home
2. I’m Gonna Tell You This Story One More Time
3. Across the Imaginary Divide
4. Let Me Show You What to Do
5. Petunia
6. Topaika
7. One Blue Truth
8. Let’s Go
9. Kalimba
10. The Sunshine And The Moonlight
11. That Old Thing
12. That Ragtime Feeling

Ovaj samouki gitarista smatra se prvim evropskim jazzistom koji je imao značajan utjecaj na jazz kao izvorno američku muzičku formu, a od gipsy swinga i stila kasnije nazvanog “jazz manouche” učinio je kulturološku činjenicu od svjetskog značaja.

Veliki dio mladosti proveo je u romskom naselju u blizini Pariza, svirajući violinu i gitaru i nastupajući po pariškim plesnim dvoranama. Kada je napunio 18 godina, povrijeđen je u požaru koji je zahvatio njegovu prikolicu, zadobio je teške opekotine, a dva prsta lijeve ruke više nije mogao koristiti za sviranje.

Uprkos tome Django je inaugurirao novu tehniku sviranja koju su kasnije preuzeli brojni jazz gitaristi, a što se često naziva “hot jazz guitar”.

U njegovoj muzici osjetilo se njegovo romsko porijeklo, iz načina sviranja izbijao je snažan swing, tonovi su bili kristalno čisti a ritam je bio neporešivo siguran. Iako bez formalnog muzičkog obrazovanja, komponovao je teme i sastavljao aranžmane, te ih po gitari diktirao svojim saradnicima.

Ovaj muzički velikan pred kraj života skrasio se u blizini Fontainebleaua, svega 40 kilometara daleko od Pariza, gdje je i umro u 43. godini dok je pecao na Seni.

“Nuages” (francuski: oblaci) jedna je od njegovih najpoznatijih kompozicija. Tokom karijere Django ju je snimio nekoliko desetaka puta a svaka izvedba otkriva nevjerovatan improvizatorski talenat koji kompoziciju na prve taktove čini lako prepoznatljivom ali svaki put drugačijom i uzbudljivijom.

Nakon dva solo albuma, inovativnog Orchestrion i Grammyjem nagrađenog What’s It All About na kojem svira bariton gitaru, Pat Metheny se vraća na diskografsku scenu sa bendom Unity.

Za kvartet je odabrao mladog i talentiranog basistu Bena Williamsa, pobjednika internacionalnog jazz takmičenja Thelonious Monk 2009. godine, znamenitog saksofonistu Chrisa Pottera, i dugogodišnjeg saradnika bubnjara Antonija Sáncheza.

Nakon više od 30 godina, od albuma 80/81, Pat Metheny postavlja na prvu liniju fronta tenor saksofon i pojašnjava zašto nakon toliko godina: “Jednostavno, uradio sam to zbog Chrisa Pottera! Kao njegov veliki poštovatelj, pratio sam kako je postao jedan od najvećih muzičara našeg vremena, a kada nas je Antonio Sánchez obojicu pozvao da sviramo na njegovom debitantskom albumu, uvidio sam njegov prirodan način sviranja i stil i još tada sam počeo razmišljati kako da izgradim projekt upravo oko toga.”

Album počinje tiho, pjesmom New Year u kojoj prevladava akustična gitara, a nakon nje slijedi celtic rockom nadahnuta Roofdogs. Come and See počinje sjajnim zvukom Picasso gitare, zatim slijede This Belongs To You, Leaving Town, Interval Waltz i Signals (Orchestrion Sketch); album završava baladom Then and Now i uskomešanom kompozicijom Breakdealer.

Prvi album Pat Metheny Unity Banda će biti objavljen za izdavačku kuću Nonesuch Records, pred ljetnu turneju u okviru koje će u Evropi nastupati tokom juna i jula mjeseca.

Teško je pronaći čak i osrednjeg poznavaoca muzike koji se pri pomisli na pjesme Strangers in the Night, My Way, Cheek To Cheek ili New York, New York neće sjetiti nasmijanog zabavljača, glumca i zavodnika koji je zbog velike popularnosti krajem 40-ih godina prošlog stoljeća nazvan jednostavno The Voice.

Frank Sinatra je počeo pjevati kao tinejdžer zahvaljujući odličnom sluhu, nikada nije naučio čitati note, a muzički uzor bila mu je Bille Holiday. Ozbiljne muzičke početke ostvario je sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća, a na muzičkoj sceni se etablirao pjevajući u bendu Tommyja Dorseya, nakon čega potpisuje ugovor sa Columbia Recordsom koji je, tokom 40-ih, godišnje prodavao 10 miliona Sinatrinih ploča.

Do 35. godine života dostigao je vrhunac slave, postao sinonim za swing, imao dva propala braka, reputaciju uništenu žutom štampom koja ga je prozivala za navodna prijateljstva sa šefovima mafije, te je spao na egzistencijski minimum.

Uloga u filmu Odavde do vječnosti, za koju je dobio Oskara, bila je prekretnica koja ga je vratila na scenu. Njegova muzika nagrađena je sa 11 Grammyja, glumio je u čak 58 filmova, a dodijeljeno mu je i odlikovanja za životno postignuće Američke filmske akademije. Umro je u 82. godini života.

Na desetu godišnjicu Sinatrine smrti, Američki kongres je 2008. godine proglasnio 13. maj Danom Franka Sinatre, u znak zahvalnosti ovom muzičaru za doprinos američkoj kulturi.

Muzički magazini već špekuliraju kako je riječ o svojevrsnom nastavku njezinog najpoznatijeg djela – jazz opere “Escalator over the Hill” objavljene 1972. godine. Kritičari smatraju da ovo djelo objedinjuje sve bitno što se do tada desilo u muzici 20. stoljeća.

Kao kompozitorica, Carla Bley ima nezamjenjivo mjesto u historiji jazza, posebno free jazza s početka 60-ih godina prošlog stoljeća. Veliki talenat i originalnost izrodili su asimetrične kompozicijske strukture i nepredvidljive melodije koje su postale odlika njenog stila, jednako kao i vještina kombiniranja dramatičnih muzičkih momenata sa sofisticiranim humorom.

Pisala je za mnoge muzičare među kojima su Gary Burton, Jimmy Giuffre, George Russell, Steve Swallow, Art Farmer, Paul Bley, Jack Bruce, Robert Wyatt, bubnjar Pink Floyda Nick Mason čiji je solo album Nick Mason’s Fictitious Sports u cijelosti komponovala.

Kao lider različitih ansambala objavila je 20 albuma, a sarađivala je i sa Charliejem Hadenom na njegovom projektu Liberation Music Orchestra za koji je komponirala i aranžirala. Sa ovim ansamblom nastupila je i u Sarajevu 2005. godine kao specijalni gost koncerta održanog na 9. Jazz Festu.

Ukoliko želite saznati više o ovoj znamenitoj umjetnici posjetite njenu interaktivnu stranicu www.wattxtrawatt.com.

Grafički dizajner Greg Breeding za idejno rješenje markica koristio je crno-bijele fotografije – Milesa Davisa iz 1970. godine autora Davida Gahra i nedatiranu fotografiju Edith Piaf koja je danas u vlasništvu Harcourt studija u Parizu.

Markice će biti dostupne od juna u prodajnim tabacima od 20 komada, 10 sa likom Piaf i 10 sa likom Davisa. Pojedinačna cijena markice iznosit će 45 centi, odnosno 9 američkih dolara po tabaku.

Poštanski servis Sjedinjenih Država štampanjem prigodnih markica proteklih je godina odao počast Louisu Armstrongu, Elli Fitzgerald, Charlieju Parkeru i Johnu Coltraneu.

Pogledajte televizijski nastup Edith Piaf iz 1959. godine. Milord.

Ansambl, nazvan po jednoj od kompozicija Tony Williams Lifetime benda, čine basista, kantautor i osnivač psihodeličnog rock trija Cream Jack Bruce, jazz i rock bubnjarka Cindy Blackman Santana, zapamćena po desetogodišnjem radu sa Lennyjem Kravitzom, gitarista, kantautor i bend lider Vernon Reid i američki jazz klavijaturista John Medeski, veteran njujorške avangardne jazz scene s početka 90-ih i član sastava Medeski Martin & Wood.

„Ideja za formiranje Spectrum Roada nastala je 2001. godine. Eklektična muzika Tonyja Williamsa bila je samo početna tačka jer smo od početka željeli napraviti nešto potpuno svoje. Međusobno osjećamo posebnu energiju kakvu ja kao muzičar u dosadašnjem radu nisam doživio“, pojasnio je Reid.

Tony Williams je preminuo 1997. godine a ostao je zapamćen po pionirskom radu na polju fusiona – kombiniranju rocka, jazza i R&B-a. Osobenim muziciranjem stalno je iznova dokazivao da uloga bubnjara nije samo održavanje ritma ansambla već da može imati značajnu ulogu u improvizaciji.

Spectrum Road održaće dugo očekivani promotivni koncert na Bonnaroo festivalu u Tennesseeju 09. juna, nakon kojeg započinju turneju čiji datumi će uskoro biti objavljeni.

Keith Jarrett je rođen 1945. godine u Allentownu u američkoj državi Pennsylvaniji. Klavir je počeo svirati sa tri godine a sa pet je imao prvi samostalni koncert na kojem je izveo djela Mozarta, Bacha, Beethovena i dvije vlastite kompozicije.

Jarrettova saradnja sa izdavačkom kućom ECM koja traje od 1971. godine do danas rezultirala je sa više od 60 izdanja, a utjecala je na brojne generacije mladih muzičara. Albumi poput Facing You, Staircase, Moth And The Flame, Paris Concert, Vienna Concert i The Köln Concert objedinjuju širok spektar muzičkih žanrova: klasiku, jazz, folklor, gospel, blues.

Solo album The Köln Concert bez presedana je najprodavaniji piano album u historiji jazza. Do danas je prodat u više od 3.500.000 primjeraka.

Pogledajte dokumentarni film The Art of Improvisation, britanskog redatelja Mikea Dibba, rađen u saradnji sa Ianom Carrom, autorom Jarrettove biografije. Film je snimljen 2005. godine povodom 60. rođendana pijaniste, a donosi brojne interviewe sa bivšim i sadašnjim saradnicima: Janom Garbarekom, Palleom Danielssonom, Jonom Christensenom, Garyjem Peacockom, Jackom DeJohnetteom, Chickom Coreom, Garyjem Burtonom, kao i Manfredom Eicherom, producentom i vlasnikom etikete ECM u kojem je Jarrett pronašao idealnog kreativnog partnera još na početku svoje karijere.

Na muzičko putovanje kroz šezdesete Abercrombie se odlučio se nakon što je sa Manfredom Eicherom, osnivačem ECM-a, razmatrao mogućnost snimanje albuma u čast nekom jazz velikanu. Međutim, odlučio je pozabaviti je periodom koji je imao presudan uticaj na njegov muzički ukus.

“Ploče koje sam tada slušao bile su pretežno post-bebop jazz albumi muzičara koji su na različite načine uticali na širenje forme”, objašnjava Abercrombie i podsjeća na muziku Milesa Davisa, Johna Coltranea, Billa Evansa, Ornettea Colemana, Sonnyja Rollinsa i Jima Halla.

Album počinje kompozicijom “Where Are You?”, sa Rollinsovog albuma “The Bridge”, sa kojeg je i “Without A Song” koja je inspirirala naslovnu kompoziciju Abercrombiejevog albuma. “Slušanje Sonnyja Rollinsa i Jima Halla na albumu ‘The Bridge’, bilo je poput prosvjetljenja”, prisjeća se Abercrombie. “Jednostavno su mi pomutili um. Kada sam čuo ‘Without A Song’,  pomislio sam da je to najbolje što sam ikada čuo! Zato sam za novi album napisao kompozicije koje su bazirane na toj numeri.”

Pored kompozicija inspirisanih Rollinsovim albumom tu su i “Interplay” Billa Evansa, “Blues Connotation” Ornettea Colemana, “Flamenco Sketches” Milesa Davisa, “Wise One” i “Sometime Ago” Johna Coltranea, te jedna numera argentinskog kompozitora Sergia Mahanovicha.

“Within A Song” snimljen je New Yorku krajem prošle godine sa kvartetom kojeg uz Abercrombieja čine tenor saksofonista Joe Levano, kontrabasista Drew Gress i bubnjar Joey Baron.

* fotografija snimljena na tonskoj probi za koncert John Abercrombie Quarteta na 15. Jazz Festu Sarajevo 2011.

Ovaj jazzista kojeg mnogi smatraju jednim od jazz velikana, rođen je na današnji dan 1937. godine. Nakon što je stekao univerzitetsku diplomu počinje svirati u filharmonijskom orkestru, potom u jazz sastavima, te snimati prve ploče. Nakon toga postaje član drugog velikog kvinteta Milesa Davisa kojeg je činio zajedno sa Herbijem Hancockom, Wayneom Shorterom i Tonyjem Williamsom. Sa Milesom sarađuje između 1963. i 1968. godine, kada ga je u bendu zamijenio Dave Holland.

Sarađivao je i još uvijek sarađuje sa najznačajnijim jazz muzičarima svog vremena, komponuje za film i TV, autor je knjiga o jazzu a odnedavno i umirovljeni profesor City Collegea u New Yorku. Bio je umjetnički direktor Thelonious Monk Instituta za jazz. Dobitnik je brojnih priznanja pored dva Grammyja, počasnog doktorata New England konzervatorija i medalje francuskog ministarstva kulture za istaknuta postignuća u umjetnosti.

Svoj 75. rođendan zvanično je obilježio koncertom održanim 27. marta u njujorškom Lincoln centru. Početak koncerta obilježio je Carterov zajednički nastup sa 11 instrumentalista, među kojima su bili muzičari poput Christiana McBridea, Bena Williamsa, Bustera Williamsa i Bena Wolfea, a izveli su Carterovu kompoziciju Mr. Bow-Tie. Repertoar koncerta činile su kompozicije iz bogatog Carterovog opusa, koje je tu večer izvodio u raznim formacijama, između ostalog sa tenor saksofonistom Bennyjem Golsonom, flautistom Hubertom Lawsom, pijanistima Herbiejem Hancockom i Mulgrewom Millerom, gitaristima Jimom Hallom i Russellom Maloneom, te bubnjarima Lewisom Nashom i Carlom Allenom.

Pogledajte snimak koncerta Rona Cartera u triju sa pijanistom Mulgrewom Millerom i gitaristom Bobbyjem Broomom na francuskom festivalu Jazz Sous Les Pommiers prošle godine.